HDZ je standardnim programom obilježio svoj 34. rođendan. Stranačka okupljanja i druženja na stadionu NK Jarun, Nacionalni odbor stranke i ekspoze šefa partije o ingenioznim postgnućima njegove vlade u 7 godina mandata, povijesne reminiscencije na lik i djelo utemeljitelja stranke Franje Tuđmana i najava nove pobjede na izborima za godinu dana. Drugačiji scenario naprosto nije moguć, jer Andrej Plenković je veći, jači i moćniji čak i od sudbine, nekmoli Tuđmana, samo to HDZ-ovi poltroni još naglas ne izgovaraju, strahujući od mogućih posljedica. A kako većina HDZ-ovaca nakon gotovo tri desetljeća vladanja ovom državom, manje ili više na svim razinama, ima i više negoli im treba, ne pada im na pamet to riskirati. Zato, ako njih pitate, Andrej Plenković može što hoće i dokad hoće, jer što je HDZ bez njega?, piše Davorka Blažević
Od 33 godine hrvatske samostalnosti HDZ je na vlasti 28 godina, i koliko god njihovih stranačkih prvotimaca završilo u zatvoru zbog kriminala i korupcije, koliko god ih bilo pod optužnicama ili sumnjom za koruptivna kaznena djela, na rejting stranke to se slabo ili nikako odražava. Gotovo trećina birača, svemu tome unatoč, glasa za HDZ, vjeruje u HDZ i hrvatsku budućnost pod paskom stranke s pravomoćnom presudom za organizirirani kriminal i korupciju. Prije svega, vjeruju u ono što za njih ta stranka simbolizira- veće mogućnosti i bolje prilike za one sa “zajedničarskom” iskaznicom. Zato se za tu iskaznicu drže čvršće negoli za molitvenik jer im ona pruža “carstvo ovozemaljsko”, a molitva Svevišnjemu tek hipotetsku utjehu u “carstvu nebeskom”.
Andrej Plenković vjerojatno nije namjeravao, kada je prije sedam godina došao iz Bruxellesa ( zajedno s Davorom Stierom, kojeg je putem “izgubio” ) i preuzeo HDZ, detronizirajući Tomislava Karamarka, ostati na čelu stranke i hrvatske vlade toliko koliko se čini da bi mogao biti. Ali, i samo površnom analizom lako ćemo uočiti da tašt i samodopadan kakav jest nije učinio baš ništa da za neko nadolazeće vrijeme pripremi i javno afirmira svoje potencijalne nasljednike. Zamislite samo da Plenković sutra ode na neku prestižnu, relevantnu europsku dužnost kakva se ne odbija, tko bi preuzeo HDZ? Gordan Jandroković? Tomislav Medved? Davor Božinović? Karlo Resler? Ne daj bože Mario Kapulica ili tkogod sličan?Tko bi glasao za Jandrokovićev HDZ? Koliki bi rejting stranka imala s njim na čelu? Ili s Medvedom čija je pozicija potpredsjednika vlade dominantno određena njegovim braniteljskim backgroundom. Koga god da izvučete iz HDZ-ovog aktualnog špila karata, nema razlike. Zašto?
Andrej Plenković je u HDZ-u brzo izrastao u kult ličnosti. I tome se tijekom minulih sedam godina ne samo da nije opirao, svojim je gardom, odnosom prema suradnicima ( napose ministrima ) i sam vrlo autoritativno pridonosio vlastitom kultu ne propuštajući priliku i interno i eksterno dati do znanja svima tko je i što je HDZ. A HDZ jednako Andrej Plenković!
Pa se vi pitajte što bi bilo s tom “stožernom” strankom da joj vođa ode za boljom prilikom, da mu dosadi mesti prljavo stranačko dvorište prepuno lopova manjeg i većeg formata. Evo, i 34.obljetnica HDZ-a obilježena je novih uhićenjima i to da skandal bude veći i prizori sramotniji, usred Porezne uprave! Nema tome kraja. Jer lopovluk nije u HDZ-u pitanje velikih brojki, puno članova, pa i puno lopova. To je mentalitetsko pitanje HDZ-a. Po tom su se kriteriju toliki ljudi sjatili u tu stranku, slijedeći trag novca koji im se lako lijepio za prste. Tko to može iskorijeniti? Plenković? Nema šanse!
Andrej Plenković je odavno svjesno pristao biti na čelu tog suspektnog društva krimogenih tipova skupljenih s koca i konopca koji su za HDZ ( i Hrvatsku ) uvijek potencijalna prijetnja. Ali je mislio svojim proeuropskim politikama, bruxelleskim kontaktima i vrlo solidnim političkim rejtingom u europskim institucijama, neutralizirati zadah močvare s Jaruna. Iz EU-a je osiguravao novac europske solidarnosti, pumpao državni proračun novcem iz europskih fondova koji se zbog demografske katastrofe distribuirao na osjetno manji broj korisnika, i stvarao se privid visokog stupnja financijske stabilnosti u državi. Hrvatska je ušla u Schengen i eurozonu, realno bez većih potresa, inflacija je niža negoli u većem dijelu EU-a, a BDP raste.
Plenković je uspio ugušiti čak i socijalne nemire koji su prijetili valom štrajkova koji su u jednom trenutku zapljusnuli Hrvatsku. Nemoć inferiornih ministara koje je sam postavio upravo da bi bili takvi, pretvarao je redovito u dokazivanje vlastite moći i superiornosti. Što god ministri nisu smjeli ni prihvaćali, Plenković je osobno sa sindikatima ispregovarao, predstavljajući se prvorazrednim spasiteljem, dobročiniteljem bez premca koji ima razumijevanja baš za sve. Što je njegov autoritet bio veći i neupitniji, to je snaga i uvjerljivost njegovih suradnika bila slabija i beznačajnija. I danas HDZ nema nikoga i ništa osim Plenkovića…
Primitivni patrijarhalni narodi, poput hrvatskog u kojem u 21.stoljeću muškarci na glavnom trgu metropole kleče i mole krunicu za mušku dominaciju i žensku drugotnost, vole takve neprikosnovene muškarčine pred kojima se stoji u stavu mirno. Koji podižu glas na ministre i od njih se distanciraju dočim se ovi nađu u kakvoj neprilici, koji režu novinarska pitanja koristeći snagu svoje pozicije, a ne argumenata, koji svima dociraju, spremni su svih poniziti i obezvrijediti, a samo svojem egu titrati.
Nažalost, iako HDZ u anketama, koje, dakako, nisu sveto pismo da bismo ih uzimali zdravo za gotovo, dobiva 30 posto potpore birača, što im ne jamči vlast po sebi, nego tek po dogovoru s partnerima i satelitima bude li ih dovoljno, njihova pobjeda na idućim izborima u javnom prostoru se promovira kao neupitna.
Kad, primjerice politički analitičar Žarko Puhovski višekratno ističe da ne vidi kako bi HDZ mogao izgubiti parlamentarne izbore ( doduše ni kako bi Milanović mogao izgubiti predsjedničke ), to svakako nije motivirajuće za one koji su neskloni HDZ-u, a niti djeluje mobilizirajuće na neodučne birače. Ako je sve već riješeno, onda ovi izbori mogu proći i bez mene…To je ta logika. Zbog toga su svakako opasni takvi javni istupi političkih analitičara i komunikacijskih stručnjaka koji često otvoreno drukaju za Plenkovića i HDZ jer od njega ( ovi potonji ) dobivaju značajne poslove i izravno utječu makar u nekom postotku na izborni rezultat. Poznato je, naime, da se većina ljudi voli naći u kolu pobjednika.
I komunikacijski stručnjak Saša Blažeković ne vidi snagu koja bi na idućim izborima mogla promijeniti karte.
-Ova agenda koju pokušava nametnutni splitski gradonačelnik, sve samo ne HDZ, da bi uspjela, mora se dogoditi nešto radikalno loše. Toga trenutno nema- zaključuje, uz opasku da SDP ima problem kako uopće objasniti ljudima tko su i što predstavljaju, a koncept ljevice od prije pola stoljeće više ne funkcionira, novi nisu izgradili. S druge strane, HDZ producira afere, ali dok nije direktno umočen premijer, uvijek se može od toga odmaknuti i prstom pokazati na pojedince koji su činili loše stvari. Jer, veli Blažeković, “ako se dogodio sudar, postoji vozač”. To je logika po kojoj treba čekati da nas premijer osobno gurne u provaliju kako bi se stvari promijenile. No, tada će biti kasno i za njega i za Hrvatsku…
S druge strane oporbu, koja se doista doima poput nezrele rakove djece raštrkane na sve strane, neartikulirane i dobrim dijelom izgubljene gubitkom pravog oporbenog lidera, sustavno napucavaju kao boksačku vreću, ne dozvoljavajući joj da makar na kratko dođe do daha. Oporbi se prigovara bezidejnost, politikantstvo i kritizerstvo, manjak konstruktivnih prijedloga i suradnje na pitanjima koja su nadstranačka. A istodobno, kad god oporba izađe sa svojim prijedlozima zakona ili amandmanima na predložene zakone, listom se svaki odbija kao da je kužan. Nije lako u takvim konstelacijama djelovati i nametnuti se kao relevantan politički faktor, a i u oporbi ih ima.
Dakle, ne zaboravimo da za HDZ u ovoj državi glasa manje od trećine birača, i to u uvjetima nesređenog registra birača u kojem je čak 500 tisuća ljudi više negoli je punoljetnih građana prema popisu stanovništva, uz izborne jedinice koje je sam HDZ skrojio po vlastitoj mjeri i procjeni najvećeg dobitka, izbore raspisuju kad im to najviše odgovara, koristeći pritom svu infrastrukturu i učinke vlasti po sebi, pa nema razloga ni opravdanja uoči izbora sustavno stvarati atmosferu HDZ-ove nepobjedivosti.
Bilo bi konstruktivnije i progresivnije za ovo društvo i državu poticati i stimulirati artikuliranje snažne demokratske alternative koja bi mogla donijeti promjene. Uz puno manje potpore od one koju dobiva HDZ i Plenković nametanjem teze o njihovoj nepobjedivosti jer se ljevica (samo)ubila, a desnicu je, zaokretanjem prema desnom centru, HDZ potpuno marginalizirao. Da HDZ nema oporbe naprosto je netočno, ali koliko je moćna i jaka to je drugo pitanje. Na to će bolje i preciznije od svih analitičara i komunikacijskih stručnjaka odgovoriti izbori. Do tada treba im barem dati priliku da se bore, kako znaju i umiju, umjesto da ih se unaprijed otpisuje i time dodatno ruši izlaznost na izborima.
